SVETOSAVLjE je mnogo više od religioznog osećanja, ono je i geopolitički pogled na svet i kulturna, pravna, moralna i prosvetna praksa koji su srpskom narodu dali identitet i omogućili stvaranje države na opasnom prostoru sučeljavanja najvećih svetskih sila i njihovih univerzalističkih religija i ideologija. Ponovno upoznavanje i razumevanje dela i zaveta srpskog svetitelja – modernizatora je jedini način da se srpski narod spase sa ruba biološkog i identitetskog opstanka, suštinska je poruka knjige “Geopolitika Svetosavlja” prof. dr Ljubiše Despotovića u izdanju Arhiva Vojvodine i Instituta za političke studije, u kome je autor naučni savetnik i predsednik Naučnog veća.

Foto Privatna arhiva/ B.Subašić
Reč je o drugom, izmenjenom i dopunjenom izdanju jedine moderne političke studije o Svetosavlju, objavljene povodom 850. godina od rođenja najvećeg srpskog državnika, pravoslavnog monaha koji je iskrenu bogotražiteljsku strast ka samoći i kontemplaciji žrtvovao u interesu svog naroda.
– Geopolitika Svetosavlja, kao racionalna sinteza kulturnih i političkih uticaja Istoka i Zapada jeste nacionalno i verski izbalansirana politika koja je uvažavala realnosti na terenu i težila da bude iznad sve dubljih podela koje su indukovali veliki verski centri moći. Danas su brojni primeri nerazumevanja duha toga vremena i naknadnog unošenja vlastitih predstava standarda i pogleda o istorijskim akterima, što je u stvari kontaminacija istorije sadašnjim pogledima ili ideološkim predstavama. Politikološki posmatrano, Sava je izveo neverovatan fenomen, stvorio je srpsku naciju šest vekova pre nego što je u Evropi uopšte počeloformiranje nacija! Njegova višedimenzionalna misija: državnička, religijska i kulturološka je u 13. veku uspela da postavi ugaoni kamen, arhetip, srpske nacionalne svesti koja održava kontinuitet do danas – kaže dr Despotović.
Arhiv Vojvodine- IPS
On naglašava da je prosvetiteljska delatnost Svetoga Save bila sinhronizovana sa tadašnjim evropskim tokovima prosvećivanja imodernizacije, ali da je obogaćena i prilagođena srpskim državnim, kulturnim i verskim specifičnostima, što nije bilo lako u kontaktnoj zoni konkurentskih velikih sila koje ni tada, kao ni sada, nemaju razumevanja za identitete i posebnosti koje se ne uklapaju u njihove interese.
– Srpska država pod vlašću Nemanjića je oscilirala između dva užarena i ratoborna jezgra, pokušavajući da ostane nacionalno državocentrična. Sa jedne strane bila je izražena hegemonija Vizantije kojoj su Srbi vekovima skupo plaćali danak državne i verske potčinjenosti a sa druge ekspanzionistička i agresivno nastrojena Zapadna Evropa predvođena Rimom i njegovom idejom vrhovnog verskog i političkog primata. Nemanjići, a iznad svih Sava, bili su spremni da zarad ostvarivanja nacionalnihprioriteta politiku realno podese prema postojećim međunarodnim okolnostima i da iz često vrlo složenih i teških okolnosti izvuku maksimum za svoj narod, željan nacionalne emancipacije i oslobođenja – kaže dr Despotović.
FOTO: Privatna arhiva
Kao najbolji primer takvog stava i politike, je i sticanje autokefalnosti Srpske crkve 1219. godine, sa svim pripadajućim pravima njene autonomnosti.
– Sava je Srpsku crkvu i njenu organizaciju postavio tako da joj obezbedi maksimalna nacionalna obeležja, “čisteći” je podjednako od oba uticaja kojima je do tada bila izložena. Danas mnogi to ne razumeju i glorifikuju “romejsko pravoslavlje”. Odnosno cezaropapističku versku politiku koja je težila potpunom utapanju Srba u mešavinu naroda carstvai brisanju srpskog identiteta. Oni ne shvataju da je Sava sa autokefalnošću Srpske crkve dobio međunarodno priznanje srpskog jezika, koji je stvorio i očuvao nacionalni identitet. Moderne nacije su u 19. veku nastale upravo na tom jezičkom principu, a vi procenite šta suradili i šta još uvek rade oni koji rasrbljavaju srpski jezik i daju gapod drugim imenom sintetičkim nacijama – naglašava dr Despotović.
foto: B.Subašić
NEPROSVEĆENE ELITE
SAVA je delatnost prosvećivanja i modernizacije upodobljavao nacionalnim potrebama, a ne pukom željom da podražava evropske srednjovekovne uzore i trendove, naglašava dr Ljubiša Despotović:
– Srpske elite su od početka 20. veka počele da napuštaju aksiome geopolitike Svetosavlja, bilo da su srpski identitet i interese, be zikakavog utemeljenja u realnosti, podređivali integralno-jugoslovenskim, komunističko-jugoslovenskim, ili globalističkim idealima. Njihov nekritički i često autošovinistički stav prema srpskoj naciji doveo je Srbe do ivice biološkog i identitetskog opstanka. Ono što se promenilo u tragičnom 20. veku, jeste odnos Srba prema samima sebi, zahvaljujući formalno obrazovanim a suštinski neprosvećenim elitama.